Because Harry Potter has brought us together.

srijeda, 05.08.2009.

28. poglavlje

Društvena prostorija Izmera bila je prazna, izuzmemo li Marka, Edwarda i mene, zavaljene u najudobnije naslonjače. Četvero učenika šeste godine upravo se uputilo u svoje spavaonice, zijevajući i istežući se. May i Richard otišli su na spavanje čim su završili svoje zadaće. Mia je odlučila dotične zadaće sutra prepisati, pod izlikom da joj je mozak preumoran zbog kazne kod Romilde, s koje smo se netom vratile. Odradile smo i posljednju kaznu, što znači da ću sutra prvi put prisustvovati na metlobojskom treningu. Sjedila sam u turskom sijedu, dok mi se u očima odražavala slaba vatra u kaminu koja se polako gasila.

''Meni nitko ništa ne govori.'', prekinuh šutnju rečenicom koja mi se cijelo vrijeme motala po mislima, nestrpljivo čekajući trenutak kada će biti rečena.

Edward - koji je provjeravao zadaću svojeg mlađeg brata sa prve godine - ne reče ništa. Mark se nervozno promeškoljio u svojem naslonjaču, ne znajući što reći.

''Svaku, svaku božju vijest sam saznala iz Dnevnog proroka.'', nastavila sam, govoreći više sebi, nego njima.''Kad su mamu oteli, saznala sam iz Dnevnog proroka. Da je Mijin tata pod strogom zaštitom aurora i da ne može komunicirati s njom, saznali smo iz Dnevnog proroka. Da mi je tata bio smrtonoša, saznala sam iz Dnevnog proroka.''

Ogorčeno sam frknula. Tatu nikad nisam poznavala, osim prve godine života, no toga se ni ne sjećam. Ali ipak, zar mi nitko nije mogao reći da je bio smrtonoša? Zar sam u cijeloj ovoj priči i zbrci toliko nevažna da mi se Molley nijednom nije udostojao reći ni jednu vijest koja se tiče mene? Moja mama je sigurno znala da je bio smrtonoša. Zar je to odobravala?

''Idi kod Molleyja.'', predloži mi Mark.

''Molley je zadnja osoba koju trenutno želim vidjeti.''

''Možda ti nitko to nije htio reći jer su znali da će te to uzrujati?'' reče Edward i dalje ne podižući pogled sa podugačkom svitka pergamenta.

''Nisam uzrujana.'', rekoh, iako sam u tom trenutku upravo tako zvučala.''Jedino me smeta što mi nitko ništa ne govori! Dobro, neka mi je tata bio smrtonoša. S obzirom na obiteljsku povijest, takvo što me ne može zaprepastiti, ali mogli su mi barem to reći. Ali ne, ja to moram saznati iz dobrog starog Dnevnog proroka.''

''Pa, slažem se da su ti to trebali reći.'', reče Mark gledajući me kao bombu koja će upravo eksplodirati.''I trebali su ti reći za maminu otmicu, a ne da saznaš na takav način, no ipak bi trebala razgovarati sa Molleyem, sigurno ima neko objašnjenje.''

''Aha.'', kažem sarkastično.

''Pa, sigurno Onaj – Kojeg – Se – Bojimo nije tvog tatu ubio čisto bezveze.'', reče Edward ovaj put me pogledavši svojim plavo – zelenim očima.''On ubija samo one koji su zbog nečega važni, ostale ubijaju smrtonoše.''

Prvi put sam se razmislila o tomu. Bila sam toliko ogorčena zbog činjenice da uvijek zadnja saznam vijesti koje se tiču mene i moje obitelji, potpuno sam zaboravila na to. Znala sam da se ponašam djetinjasto, no nisam se mogla prisiliti na drukčije razmišljanje. I doista, Samarun nije trošio trzaje rukom i štapićem na ljude koji mu ništa ne znače. Ubojstva bezjaka iz zabave i drugih, gotovo nevažnih čarobnjaka počinjeni su od strane njegovih smrtonoša. Što je moj tata učinio da je ubijen od Njegove ruke?

''Možda…'', počela sam zamišljeno, dok se u meni budila želja da je moja pretpostavka točna.''Možda se htio povući iz smrtonoša…a Samarun to ne prihvaća. Njemu ili služiš do kraja života ili si mrtav.''

Zadnja rečenica se gotovo svakodnevno spominje u Dnevnom proroku u člancima o smrtonošama. Iako činjenicu da je moj tata smrtonoša nisam previše uzimala k srcu jer ipak, nisam ga poznavala niti mi je u srcu ostala rupa nakon njegove smrti – mama mi je bila poput oba roditelja – nadala sam se da ipak, na kraju krajeva, nije bio tipičan smrtonoša.

''Da, ima smisla.'', potvrdi Mark.

''Možda u nekom drugom od starih Dnevnih proroka piše točan razlog njegova ubojstva.'', reče Edward opet vračajući pogled na zadaću.

''Nema, sve sam provjerila.''

''A tvoja mama, je li ona to znala?'', upita me Mark.

Slegnuh ramenima. Postavio je pitanje koje je i mene uveliko mučilo. Morala je to znati ili slutiti. Kako bi itko mogao živjeti sa osobom koja je smrtonoša, a da to ne primijeti? Možda ju je zavarao, ponadala sam se. Ali, možda je ona to znala i odobravala, javio se drugi glas u mojoj glavi. Ustala sam se iz naslonjača i pokupila svitke pergamenata, knjige i paunovo pero za pisanje, želeći što prije prekinuti razgovor, na što pristojniji način. Protegnula sam se i bacila pogled na sada ugašeni kamin.

''Pa, Ruta, meni se sve čini da ćeš ipak na kraju morati otići do Molleyja želiš li saznati istinu jer on ju sigurno zna.'', reče Mark protrljavši oči dok je ustajao iz svojeg naslonjača.

Edward kucnu štapićem po zadaći svojeg brata koju je provjerio i zadaća ne stane. Vjerojatno se stvorila u spavaonici Luciana i ostalih učenika prve godine, no to je zadnja stvar na svijetu koja me zanimala.

''Ne.'', odlučno sam skrenula pogled sa kamina na njegove plave oči.

Glatko sam odbila, što zbog tvrdoglavosti, što zbog ljutnje na Molleyja što mi uskraćuje sve po mene važne informacije. A povrh svega, bila iscrpljena svime. Otmicom, smrtonošama i činjenicom da ću se, prije ili kasnije, suočiti sa Samarunom. To što mi je tata bio smrtonoša, bio je samo jedan nevažan komadić slagalice moje obitelj. Točka na 'i' koja zaokružuje nelijep asortiman smrtonoša obitelji Carlos. Možda bi me sve više mučilo da sam poznavala tatu, da je imao veliku ulogu u mojem životu. Ali nije, zahvaljujući Samarunu. Jer ipak, sve se naposljetku vrati na Njega.

***

''Divno.'', promrmljala sam si u glavu.''Stvarno divno.''

Na prvi trening metloboja na kojem sam ja mogla prisustvovati – napokon – ja sam kasnila. Richard je krenuo ranije od dogovorenog termina kako bi se sa dogovorio sa Brunom oko taktike zavare protivničkog tragača. Brunu je Romilda imenovala kapetanom. Richard je izašao iz društvene prostorije sa nezadovoljnim gunđanjem protiv Amande, njegove zamjene. Razabrala sam fraze od kojih je najpristojnija bila umišljena žirafa. Nakon Mijinog ispada u Ronahu, odnos Richarda i Mije ostao je nepromijenjen. Radili smo ono što nam svima ide najbolje – pretvarali se da se ništa nije dogodilo.

Prošla sam kroz veliku tapiseriju koja je prikazivala Enrika Gnjusnog okruženog razjarenim vilenicama i oprezno se sjurila niz uske, duge stepenice, pazeći da se ne poskliznem. Ubrzo sam, zahvaljujući prečacu, izbila na veliko mramorno predvorje i ne osvrćući se na ono malo učenika koji su ondje bili, zamahom štapića otvorih velika vrata od tisovine. Sunce je na nebu poprimilo hladnu, blijedo ljubičastu boju, dan je bio na izdisaju. Trava je bila mokra od kiše koja je tiho rominjala, i bez problema sam klizila po njoj svojim starkama bez da sam podigla nogu. Cijela ekipa već je bila okupljena u svlačionici, no nitko mi nije prigovorio zbog kašnjenja. Bruno je podignuo glavu, maknuo plavu kovrču sa očiju i kratko klimnuo glavnom uz pozdrav. Richard mi je uputio širok osmijeh, ostatak ekipe me jednoglasno pozdravio, izuzev Ramone koja kao da nije primijetila moj dolazak. Ne obazirući se na to, sjela sam na klupu do Richarda i odložila metlu do nogu.

''Kao što sam govorio prije nego me je Ruta prekinula.'', rekao je Bruno nagnut na tlocrte igrališta.''Prva utakmica održava se početkom drugog polugodišta, tako da ćemo naporno trenirati cijele božićne praznike.''

Začu se nezadovoljni frktaji većine članova ekipe, no ja sam šutjela. Iako me nije oduševljavala činjenica da ću vjerojatno svaki dan trenirati po hladnom vremenu umjesto da ispijam toplu čokoladu u dvorcu, smatrala sam da kao osoba koja je prvi put na treningu i nemam pravo glasa po pitanju toga. Bruno pogledom pređe preko svakog lica u svlačionici, a u plavim očima mu se razabiralo nezadovoljstvo.

''Mislio sam da želite osvojiti pehar, ali ako ste u međuvremenu promijenili svoje mišljenje, obratit ću se profesorici Romildi radi novih kvalifikacija.''

''Naravno da želimo osvojiti pehar.'', zijevne Marko Kovač, jedan od prijatelja Marthe i Micka.

Desnom rukom je razbarušio izrazito crnu kosu i naslonio glavu na zid, umorna izgleda. Ostali su promrmljali nešto u znak potvrde, a ja sam brže skrenula pogled od Marka, shvativši da gledam u njega suviše napadno i zagledala se u svoje starke.

''Daj, Bruno, ne gnjavi nas tim tlocrtima.'', razdraženo nastavi Marko.''Ajmo odraditi taj trening, svi smo umorni za daljnja mrcvarenja.''

Ponovo su svi potvrdili njegove riječi, ovaj put sa više žara. Očito su zadaće i naporna učenja do kasno u noć uzeli svoj danak.

''Dobro, dobro.'', popusti Bruno, ustane se i uzme svoju metlu u ruke.

Metlobojsko igralište osvjetljavaše skupovi od pet – šest svijeća, na visokim, uskim, bijelim stupovima, koji su stajali na svakih desetak metara. Tihi mrak već je obavio dolinu, dvorac i igralište, a usnulu tišinu prekinuo bi tek pokoji huk sove u letu ili pak u krošnji drveća. Na ponekom prozoru dvorca treperilo je svjetlo, osobito na onima u Istočnoj i Zapadnoj kuli gdje su se nalazile društvene prostorije i spavaonice. Kiša je i dalje padala, sada jače i dok smo sjeli na metle i otisnuli se od zemlje, kosa mi je već bila gotovo skroz mokra.

Zagrijavanje smo odradili što je brže moguće. Sastojalo se od dodavanja baluna, a povremeno bi netko izveo pokoji luping, kako bi dao svojim osjećajima maha. Potom je Bruno pustio sve lopte u zrak. Marko i Adam pazili su na maljce, odbacujući ih što dalje od nas, Richard i Amanda su se dali u potragu za zlatnom zvrčkom, međusobno se natječući, a Aleksandra, Andrea, Kate i ja smo zabijale golove, dok je Bruno čuvao jedne vratnice, a Lexie – njegova zamjena – druge kako bismo svi istovremeno mogli trenirati. Vrijeme je postalo sve gore. Kiša više nije rominjala, već se pretvorila u snažan pljusak. Vidljivost je postala minimalna, a vjetar mi je hučao u ušima i gotovo da i nisam čula povike ostalih suigrača. Imala sam osjećaj da su mi i kosti promočene, a noge kao da više nisam osjećala. Čeznutljivo sam razmišljala o toplom pokrivaču na krevetu u spavaonici, vatri u kaminu i suhim čarapama. Nisam niti opazila kada mi je maljac prohujao pokraj glave, sve dok nisam začula Markov zabrinuti glas.

''Jesi dobro?!''

Škiljio je kako bi kroz guste kapi mogao razabrati moju priliku, a crna mu je kosa bila slijepljena od kiše.

''Da!''

Viknula sam mu odgovor, pomalo polaskana neočekivanom zabrinutošću. Odgovor vjerojatno i nije čuo jer je Bruno upravo u tom trenu puhnuo u zviždaljku i mahnuo rukom da se vratimo na zemlju. Sretni pozivom, sjurili smo se prema zemlji i ne čekajući daljnje upute, otrčali u svlačionicu, tako ugodno toplu.

***

''Znaš, Ruta, razmišljao sam.'', Edward je sjeo na stolicu bez naslona do mojeg visokog naslonjača.

''I, je li boljelo?'' upitala sam ga zatomljujući zijevanje i čvršće stegnula deku oko sebe. Znala sam o čemu je razmišljao, a to je bila tema o kojoj sam najmanje željela pričati.

''Da, nepodnošljivo.'', odgovori i nastavi kao da nije bilo moje prilično jadne upadice.''Trebala bi otići do Molleya. I –'', nastavio je prije nego li sam ga stigla prekinuti.''Samo ćeš tako prestati mučiti sebe pitanjima o svojem tati.''

Zaronila sam glavu dublje u naslonjač i zagledala se u May. Društvena prostorija bila je krcata učenicima. Martha, Mick, Marko i ostatak njihova društva bili su u centru pažnje svojim šalama i ludorijama, iako se većina učenika posvetila zadaćama, kao May. Tu i tamo bi u udobnom naslonjaču sjedio pokoji član metlobojskog tima koji se, poput mene, stigao otuširati i vratiti osjet dodira u prste.

May je, kao da je osjetila moj pogled, podignula glavu.

''Slažem se sa Edwardom, Ruta.'', progovorila je mirnim, staloženim glasom.''Ništa ne možeš izgubiti, a moraš to nekako izvesti načistac.''

''Dakle, da odem do njega i kažem mu, onako, iz čista mira, ej, saznala sam da mi je tata smrtonoša. Izvoli objasniti.''

''Pa, smislit ćemo bolji uvod.'', reče May i vrati se svojem dugom eseju, kao da se tu nema što dodati.

Znala sam da imaju pravo. Iako me sada nije brinula činjenica što mi je tata bio smrtonoša, znala sam da će me kad-tad mučiti pitanje toga. Ali trenutno nisam željela pričati o svojoj kompliciranoj obitelji i problemima koje povlači sama činjenica da sam dio nje. Bila sam izmorena svime i jedino što sam u tom trenu željela je dobar san i malo mira.

''I sama znaš da će ti jednog dana puknuti film i željet ćeš znati sve.'', reče Edward dok se u njegovim plavo – zelenim očima zrcalila suosjećajnost.''Odi što prije i jedan problem manje. Znaš da izbjegavanjem problema problem neće nestati.''

I sama znaš…u ušima su mi odzvanjale njegove riječi, a ja sam željela upravo obrnuto – što manje znati. Slijepo izbjegavati probleme i živjeti u ružičastom svijetu na kakav sam naviknula.

''Poslije kiše uvijek dolazi sunce.'', zapjevuši May i stavi točku na zadnju rečenicu eseja.

Nezadovoljno sam frknula nosom, znajući da imaju pravo i – odustala sam od daljnje rasprave.

''Dobro, otići ću kod Molleyja.'', popustih.''Ali ne odmah.'', brže sam dodala.

Edward i May se pogledaju i zadovoljno nasmiješe. Tada mi je postalo jasno da su uvježbali ovaj razgovor, ali nisam previše marila. Možda sam razmaženo derište što pravim toliku frku oko svake sitnice. I svojim prijateljima zadajem dodatne probleme svojim dramatiziranjem, no oni me ipak, povrh svega, i dalje vole.

Poslije kiše dolazi sunce. Ponovila sam u sebi Mayine riječi i pomislila kako May doista zna što govori.