Because Harry Potter has brought us together.

ponedjeljak, 17.08.2009.

29. poglavlje

Za one dvije koje su ovo ljeto učinile nezaboravnim. Nikad vas neću zaboraviti.

Bližio se kraj prvog polugodišta i činilo se da je Ewarn odjednom preplavljen hihotanjem i smijuljenjem skupina djevojaka koje su si međusobno nešto došaptavale kad god bi neki dečko – bio on na vrhu liste popularnosti ili ne – prošao pored njih. Djevojke su vječito raspravljale o svečanim pelerinama, o tome tko je koga pozvao na bal, o glasini da je Molley pozvao Čarobne štapiće da nas zabavljaju…Činilo mi se da je zadnja glasina jedina stvar kojoj se veselim po pitanju bala. Iako sam voljela balove i zabave, bila mi je mrska činjenica da ću najmanje četiri sata provesti u društvu dečka s kojim do sada nisam razmijenila ni dvije riječi. Mia me je tješila da barem imam partnera, ne moram se brinuti – koliko je ona čula, Emanueli, učenici pete godine nikako nije polazilo za rukom pronaći slobodnog dečka. Ali na pitanje s kim ona ide, odjednom bi tajanstveno zašutjela i brže – bolje promijenila temu. Iako sam poprilično znatiželjna osoba, nisam ju previše ispitivala jer ipak, ako želi da znam s kim ide, sama bi mi rekla, bez prisile.

Odradili smo još par treninga, redovito praćeni vjetrom i neprestanim pljuskovima kiše. Bruno je zahtijevao da imamo treninge što je češće moguće, ne posustajući u svojoj namjeri da preko praznika treniramo svaki dan. Ni naša gunđanja, kao ni Markova izjava da mu se kosti još nisu stigle osušiti od prethodnog treninga, nisu imali nikakva učinka. Unatoč tomu što nisam pretjerano dobre volje odlazila na treninge, neprestana kiša ispunjavala me je blaženim zadovoljstvom.

Posljednjeg školskog dana u Ewarnu na hodnicima su osvanule raskošne dekoracije. Skulpture leda nalazile su se na svakom koraku, božikovina na kojoj je sasut pravi snijeg protezala se duž ograde stuba. Zidovi bijahu okićeni svjetlucavom vrpcom, kao i vrata, a imela se nalazila iznad glava učenika (na sveopće oduševljenje cura), u predvorju i ponekom hodniku, na magičan način se održavajući u zraku. Portreti su često na sav glas pjevali božićne pjesme, u čast nadolazećim praznicima.

Odlazili smo u dobrom raspoloženju sa predavanja Čarolija i čini na ručak. Osim što se posljednji dan polugodišta bližio kraju, obrađivali smo čaroliju razvedravanja, tako da nije bilo nenasmijanog lica učenika treće godine. Glavna prostorija već je bila ispunjena žamorom učeničkih glasova i smijehom. Četiri ogromna bora stajali su svaki u jednom kutu prostorije, okićeni zlatnim kuglicama, ledenicama i brojnim svijećama zlatnog sjaja, a na zidovima su visjele girlande od zimzelena. Sjeli smo za Izmerski stol i tanjure natrpali obližnjim jelom.


Predavanje Čarobnih napitaka bližilo se kraju, no činilo mi se kao da se vrijeme usporilo. Glavu sam približila stranicama Tisuću čarobnih travi i biljaka kako bih kroz paru jasnije vidjela upute. Napitak smanjivanja je u završnoj fazi trebao biti obavijen modrom parom, no iznad mojeg kotlića dizala se gusta, tamnoplava para. Barem sam boju donekle pogodila, turobno pomislih. Ali zato se iznad Edwardovog kotlića ovijala modra para primamljivog mirisa.

Svrnula sam pogled sa Edwardovog kotlića i njegova točno napravljenog napitka na udžbenik. Dodati tri kapi salamanderove krvi i četiri puta promiješati u smjeru obrnutom od kazaljke sata. Dobro, to valjda neće biti problem.

Pažljivo sam odčepila bocu u kojoj se nalazila crvena tekućina i prinijela je iznad kotlića. Polako sam navrnula kako bih dodala točno tri kapi…i boca mi je skliznula iz znojne ruke ravno u kotlić s napitkom.

''Ne!''

Mahnula sam rukom kako bih dohvatila bocu u padu, no prekasno. Boca je već nestala u napitku, koji je glasno prasnuo, privukavši pozornost svih učenika i profesorice McConnor. Napitak je poprimio grimizno zelenu boju, identičnu pari koja se sad izdizala iznad njega.

Zakašljala sam od pare neugodna mirisa, ali nisam podizala pogled s kotlića, bojeći se susresti sa razjarenom profesoricom McConnor.

''Carlos!'' prosiktala je.''15 bodova manje za Izmer!''

Podignula sam pogled prema njoj. Uputila sam joj pogled pun mržnje. Uzela je Izmeru bodove jer mi napitak nije ispao kako treba! Ali o Kirkovom napitku, koji je tako smrdio da se par učenika blizu njega odmaknulo što je dalje moguće i oko kojeg se dizala narančasta para tako gusta da se praktički mogla rezati nožem, nije ništa rekla. Dok je profesorica odlazila u svoj kabinet po neke spise, nastavila sam ju strijeljati pogledom.

''To nije bilo fer.'', May se okrenula meni, ogorčena McConnoričim oduzimanjem bodova.

''A kad je ona bila fer?''

Nastavile smo bijesnu tiradu protiv McConnorice dok je May rezala gušterov rep na komadiće. Iznad njenog napitka dizala se para gotovo identična onoj opisanoj u udžbeniku. Ja sam prestala spravljati svoj napitak. Iako mi nije u naravi da odustajem, mojem napitku više nije bilo spasa.

''Stvarno ne znam kako sam uspjela spraviti napitak kako treba.'', povjerila mi je May, gledajući u svoj kotlić kao da ne vjeruje da je njen.

''Ah, nekad se i tebi mora omaknuti pa da napraviš napitak kako spada.'', objasnila sam joj, na što smo se obje nasmijale.''Samo, meni nikad da se to dogodi.''

''Ma, nismo svi vični svim granama magije.'', suosjećajno će May.''Na primjer, meni nikad nije išlo-''

''Dosta!''

Profesorica McConnor vratila se u učionicu uz glasan tresak vrata kabineta. Dok je ona boravila u kabinetu, učenici su se poprilično raspričali. May i ja nismo bile jedine koje su vodile razgovor.

''Stox i Carlos, 10 bodova manje za Izmer.'', dobacila je sjedajući za stol.

May i ja se zagledasmo u profesoricu ne vjerujući svojim ušima. Upravo je nama dvjema, pored svih raspričanih učenika, oduzela bodove. Izmer je danas ostao bez 25 bodova, čime smo izgubili one bodove koje smo zaradili na Preobrazbi jer smo Richard i ja među prvima uspješno pretvorili ježa u čajnik.

''A što je s ostalim učenicima?''

Nisam se mogla suzdržati. Moje suviše glasno postavljeno pitanje odisalo je optužbom.

''Vas sam, gospođice Carlos, najviše čula.'', odvratila mi je oštrim glasom.

Bijes koji se u meni danima skupljao pod satovima Čarobnih napitaka, došao je do točke vrenja.

''Zanimljivo je to kako uvijek mene čujete!'', rekla sam, opet glasno. Znala sam da samu sebe vodim u nevolju, no nisam mogla šutjeti.

''Vas je vrlo teško ne čuti.'', profesorica se ustala sa stolice i iako je bila sitne građe, polučila je željeni učinak.

May mi je uputila molećiv pogled i nastavila sam ogorčeno promatrati profesoricu McConnor koja je zaobilazila katedru i prilazila našem stolu.

''Gospođice Carlos, kazna. Sutra navečer, u mojem kabinetu'', uputila mi je osmijeh, naslađujući se i poželjela sam smrskati njeno porculansko lice u komadiće. Kao da je shvatila kakve mi misli prolaze glavom, nastavila je.'' Možda nakon nje naučite kontrolirati tu agresivnu narav. Čujem da ste tek završili sa kaznom kod profesorice Romilde…vi baš volite biti u centru pažnje, zar ne?''

Osjetila sam snažnu želju da joj pljunem u lice, da ju udarim. U meni se javio tihi glas razuma kojeg obično nadglasa srce, izbacit će te iz škole ako to učiniš. Nadajući se da pogled ubija, odgovorila sam joj najravnodušnijim, najhladnijim glasom.

''Da, baš volim.''

Nastavila sam ju probadati pogledom dok se vraćala za katedru. May se okrenula prema meni, krajnje šokirana lica.

***

Sjedila sam na način koji je postao tako tipičan za mene da sam zaboravila drukčije sjediti u naslonjaču - prekrižila sam noge u turski sjed, u ruci držeći šalicu čaja sa poznatim dječjim likom kričavo zelene boje. Na stolu do mene počivala je bezjačka knjiga za koju večeras nisam imala volje. Promatrala sam vatru što je pucketala u kaminu, brišući misli iz moje glave. Osjetila sam kako mi tijelo obuzima obamrlost i umor, dok mi je san kucao na očne kapke. Obrisi vatre postali su sve mutniji, gubeći se u daljini, a šalica postala je višak u mojoj ruci; odjednom sam postala svjesna njene težine. Žamor glasova koji su me okruživali kao da su odjednom smanjili glasnoću tona. Skupila sam posljednje atome snage kako bih ju stavila na stol i prepustila se snu u krcatoj društvenoj prostoriji.

''Hej, Ruta!'' začula sam kako me poznati glas doziva..

Trgnula sam se i trepnula. Preda mnom stajao je Marko, blago razbarušene crne kose, dok su mu se oči caklile jednakim žarom kao i vatra iza njega. Brzo sam ostavila šalicu na stol, usput prolivši sadržaj.

''Osuši!'' promrmljala sam i tekućina sa stola je nestala.

Protrljala sam oči i uputila Marku upitan pogled.

''Mogu sjesti?'' pokazao je rukom na naslonjač do moga.

''Slobodno.'', uzdahnuh, i dalje pod utjecajem nedosanjanog sna.

''Čujem da si nekako uspjela zaraditi još jednu kaznu.'', izvio je usnice u osmijeh.

Iznenađenje što je već saznao za to nije dugo potrajalo. Zbunjeno sam trepnula pod dojmom njegova nadasve lijepa osmijeha.

''Da, postala sam pravi maher po pitanju toga.'', nasmiješila sam se, no moj osmijeh izgledao je prilično bijedno spram njegova.

''Bruno će se oduševiti. Ako hoćeš, ja ću mu javiti radosnu vijest.''

Usta su mi se otvorila u izobličeno slovo o. Potpuno sam smetnula s uma trening za kojeg je Bruno predvidio uvježbavanje ljenivčevog prevrtaja.

''Ne treba.'', odmahnem glavom, iako sam mu bila zahvalna na ponudi. Bez sumnje, Bruni neće biti nimalo drago što neću prisustvovati treningu. Iako sam samo zamjena, htio je kompletnu ekipu trenirati što je žešće mogao.''Ja ću, sama sam si kriva.''

''Pa, možda čak i imaš sreće što nećeš biti na treningu. Ramona priča o tome kako je trening trinaesti po redu i sigurno će nešto poći po zlu.'', reče i prevrne očima.

Posprdno se nasmijah.

''Ne vjeruješ valjda u to?''

''Naravno da ne.'', odmahne rukom.''To je isto kao one gluposti da ako ti se golub pokaka na glavu, imat ćeš sreće. Pa kakva je sreća u tome što ti je glava posrana?''

Nasmijala sam se. Oduševljeno i sretno kako već nisam danima.

''Pa, valjda u tome što krave ne lete.'', ustvrdim već ofucanu frazu.

Nasmijasmo se glasno, privukavši poglede obližnjih učenika, no nismo marili. Nastavili smo se smijati, smijali smo se dok me nisu kutovi usana i vilica zaboljeli, sve dok mi se nisu oči napunile suzama od smijeha.

Duboko sam udahnula. Pokušala sam si razbistriti misli, ali kao da je to bilo nemoguće učiniti u njegovoj blizini. Želudac mi je poskakivao od nervoze i uzbuđenja. S njim je bilo tako lako razgovarati, puno lakše nego sam to očekivala.

''Mislim da baš i nisam draga Ramoni.'', rekoh, lagano se mršteći.''Uvijek se na treningu ponaša kao da ne postojim.''

''Ljubomorna je.'', odvrati Marko, odmahnuvši rukom.

''Ona je ljubomorna na mene?''

Nisam podcjenjivala sebe, ali nisam vidjela razlog zašto bi ona – tako očito ljepša od mene - bila ljubomorna.

''Da.'', potvrdi, lagano se mršteći.''Mislim da joj smeta to što bolje letiš od nje, barem po mojem mišljenju.''

I dalje sam gledala u njega u nevjerici, dok su mi u utrobi letjeli na tisuće leptirića. Da, nema sumnje, on je upravo rekao da dobro letim. On. Osjetila sam val zadovoljstva i ugode koji nije imao veze sa metlobojem, a brige oko Alessa i Marka učiniše mi se tako nevažnima.