Because Harry Potter has brought us together.

srijeda, 31.03.2010.

34. poglavlje

Upozoravam vas da sam i prije nego sam počela sa pisanjem posta znala da neću biti zadovoljna njime. Previše mi je to sve patetično i cmaljavo, ali eto – očito nisam mogla odoljeti.

Ulaziš mi u svijet kao vatromet
I daješ svemu neki smisao i ime.

Strah me da nas ne stigne ovaj grad,
A ti mi kažeš ma ne brini se,
Navuci zastore, isključi svijet barem za nas.
(Hladno pivo – Jedinim osmijehom)


Nakon Nove godine, obaveze kao da su me odjednom zaskočile, a ja sam ih dočekala nespremna. Uvijek ista priča, držim se one ''ne odgađaj za sutra ono što možeš odgoditi za prekosutra''. Praznicima se opasno bližio kraj i vrijeme kao da je jurilo kraj mene, a ja sam čekala nekoga tko će me probuditi. Zadaće su i dalje skupljale prašinu, a ja nisam činila ništa kako bih to spriječila. Tješila sam se time da škola počinje tek sa pet dana što mi ostavlja dovoljno vremena za sve zadaće. Dane sam provodila čitajući svoje omiljene knjige, družeći se sa Miom i ostalim učenicima iz Izmera, igrajući čarobnjački šah i smišljajući najbolje načine za izbacivanje Maggie Riddle iz škole (u toj igri Mia je uvjerljivo vodila). Izleti u Ronah postali su češći nego ikad, na što se nikako nisam mogla pobuniti.

Bilo je to još jedno kasno poslijepodne kada smo se Mia i ja, zajedno sa ostalim učenicima, vratile u društvenu prostoriju kako bismo se presvukle prije večere. Dan smo provele dolini vodeći žestoku borbu grudama sa Plackwawima. Kosa i pelerina su mi i dalje bile pune hladnog snijega, stoga sam se brzo presvukla u staru pelerinu i stavila šiljasti šešir na glavu kojeg sam dobila od Mie za Božić. Mia je još uvijek bila u kupaonici kad sam se spustila niz vijugave stepenice koje su vodile iz ženskih spavaonica u društvenu prostoriju. Velika vrata su zaškripala kad sam ih otvorila i ušla u društvenu prostoriju sudarivši se sa - Markom. Osmjehnuo mi se, a ja sam osjetila žarenje u obrazima. Mia će morati potražiti moje otopljene ostatke na podu.

''Ideš na večeru?''

''Ma ne, skoro je šest sati i ja sam se iz čiste dosade presvukla.'', nisam mogla odoljeti a da mu ne odgovorim na takav način.

''Pa, znaš, snijeg ti je – nećeš vjerovati – mokar. I da nije večera, morala bi presvući mokru odjeću.''

Prevrnula sam očima, kao da ja nisam započela tu vječitu igru međusobnog nadmudrivanja.


Već smo prešli kroz posljednju tepisariju koja je vodila do Glavne prostorije kad mi je sinulo da sam potpuno zaboravila na prijateljicu koja me vjerojatno čeka u društvenoj prostoriji. Ali kako i ne bih kad mi je glava bila puna misli o načinu koji mi se osmjehnuo i sitnim borama u kutovima njegovih smeđih očiju.

''Mia!'' zagrizla sam usnicu i okrenula se kako bih se vratila u društvenu prostoriju.

''Ma daj, pa zna i sama doći do Glavne prostorije.''

Strogo sam ga pogledala.

''Ona me vjerojatno još uvijek čeka u društvenoj prostoriji ili spavaonici ili me negdje traži.''

Zaustio je kako bi nešto rekao, ali ugledavši moj tvrdoglav pogled, ne reče ništa.

''Dobro, idemo ju potražiti u društvenoj prostoriji.''

Odjednom me obuzeo osjećaj sažaljenja prema njemu. Ponašala sam se poput neke razmažene glupače koja nosom para nebo ako nije po njenom.

''Ti odi na večeru, a ja ću se vratiti po nju, ako je još tamo. Stići ću na večeru ako potrčim. Samo…znaš, ne želim da se ona uvrijedi ili tako nešto jer sam ju ostavila da me čeka i nisam joj se javila.''

Znala sam da me ne može razumjeti. Ne mogu niti ja samu sebe. Ali ipak, on se samo nasmijao.

''Nema veze, idem s tobom pa ćemo svi troje na večeru.''

Nije mi bilo jasno zašto to činim i zašto mi je toliko stalo do takve banalne stvari. Možda je stvar u tome što su mene Mia i May uvijek držali poput kapi vode na dlanu. Željela sam im dati do znanja da sam uvijek tu za njih, baš kao i oni za mene.

''Ti odi na večeru, inače ćeš možda i zakasniti.''

''Ma nisam ni gladan.'', otpuhnuo je.

Znala sam da laže i teško sam susprezala smiješak shvativši koliko mu je stalo da ide sa mnom. Iako mi je to silno laskalo, nisam željela to iskorištavati kako bih stvari uvijek preokrenula na svoju korist. Nismo bili u vezi. Doista. Većina učenika je mislila kako sam ja u vezi sa Dorianom. Točnije, cure kojima je u životu glavna zanimacija znati sve sočne školske tračeve. Ja se nisam zamarala takvim stvarima. Pradjed najveći crni mag svih vremena, oteta majka i školske obaveze – pored svega toga veza i ljubav su mi bile na zadnjem mjestu. Iako ne mogu poreći da sam i više nego uživala u satima provedenim sa Markom.

Ponekad sam se bojala biti optimistična. Bojala sam se nade i snova jer stvarnost me je previše puta razočarala. Stoga nisam željela isti scenarij i igrala sam na sigurnu kartu – samoj sebi sam neprestano ponavljala da među nama vjerojatno na kraju neće biti ništa samo kako ne bih ostala povrijeđena.

Stigli smo do društvene prostororije i on je, glumeći kavalira kakvog je njegova baka oduvijek priželjkivala, otvorio mi vrata. Nekako sam uspjela suspregnuti smijeh koji mi se probijao na usne.

Društvena prostorija je bila potpuno prazna. Rijetko kad je bila u ovakvom stanju, potpuno tiha i prazna, stoga me taj prizor poprilično iznenadio, tim više što sam očekivala barem još par učenika koji kasne na večeru. Zbunjeno sam pogledala Marka koji je samo slegnuo ramenima.

''Odi u spavaonicu provjeriti je li ondje.'', predložio je.

Trkom sa otišla u našu spavaonicu. I ona je bila prazna. Silazeći niz vijugave stepenice do društvene prostorije, naišla sam na dvije starije učenice. Imale su pelerine najmodernijeg kroja i očito novi čarobnjački šešir.

''Mala, ostat ćeš bez večerice ako ne požuriš.'', dobacila mi je jedna dok sam prolazila pored njih, na što se druga nasmijala iritantnim smijehom.

''Hvala na toj informaciji, stvarno nisam znala.'', prevrnula sam očima i pažljivo sišla niz stepenice jer im nisam željela priuštiti to zadovoljstvo da me vide kako razbijam nos na stepenicama.


Marko je sjedio na jednom od onih visokih, udobnih naslonjača i promatrao vatru u kaminu odsutnim pogledom.

''Nema je.'', rekoh mu, na što se on iznenađeno trgnuo.

''Ostavila ti je na stolu kratku poruku.'', reče mahnuvši glavom u smjeru obližnjeg stola.

Ruta, znam da si se vratila po mene, pa da znaš - ja sam otišla na večeru s Andreom. I više da nisi dizala frku oko takvih sitnica.

Mia.

Nasmijala sam se. Mia me očito predobro zna, raznježeno pomislih.

''Više i nisam gladan.'', reče Marko, na što sam se ja složila. Nudila mi se prilika da najmanje pola sata sjedim s njime, sama, dok su ostali sedam katova niže na večeri.

''Zadaća.'', nasmijao se, a ja sam mu uputila začuđen pogled.

Klimnuo je glavom prema dugačkom svitku pergamenta na obližnjem stolu sa naslovom Borba protiv dementora. Očito je netko u našem domu ipak toliko odgovoran da se sjetio zadaće.

''Super, baš mi je trebao podsjetnik na to. Još samo pet dana, a ja se više ne sjećam niti gdje sam spremila sve te pergamente.''

Marko se na to nasmijao.

''Ma daj, kao da ću ju uopće napisati.''

Uvijek su me začuđivali takvi učenici. Osim što su nekako uspijevali izbjeći razgovore sa predstojnikom svojeg doma zbog redovitog nepisanja zadaće, uvijek sam se pitala kako nekome može biti toliko malo stalo do škole? Osobno smatram da je takvim ljudima puno lakše u životu, ali ja ipak nisam bila jedna od njih.

Bacila sam još jedan pogled na sastav za kojeg sam poprilično sigurna da ću ga i ja morati napisati. Iako su mi preko praznika isparile gotovo sve nove informacije koje sam naučila u prvom polugodištu, bila sam poprilično sigurna da je nama profesor Obrane zadao tu zadaću.

''Ne piše se htjeo, nego htio.'', rekoh i kucknuh štapićem po svitku, ispravivši nepravilno napisane riječi.

Marko je uzdignuo obrve.

''Jebote, ti baš voliš pametovati?''

Nisam mu mogla zamjeriti što je primijetio nešto tako očito. Samo sam se nacerila u znak potvrdnog odgovora. On se još jednom nasmijao, a ja sam brže skrenula pogled na kamin i pucketavu vatru sve se bojeći da otkucaji mojega srca nisu možda preglasni.

Nakon kraće tišine, progovorio je ozbiljnim glasom koji me poprilično iznenadio. Marko je bio jedna od onih šaljivih osoba koje su redovito zabavljale društvo i znala sam da ovakve razgovore on i ne vodi baš često.

''Znaš, ovaj, moje je roditelje ubio Samarun.''

Na trenutak mi se učinilo da oklijeva izgovoriti Njegovo ime, ali ipak – samo na trenutak. Smatrala sam da nema smisla ustručavati se izgovoriti Samarunovo ime i time, na neki način, povećavati njegovu moć i jezu koju širi među nama.

Nisam znala što bih mu odgovorila na tu izjavu. Činilo mi se glupo izraziti mu sućut ili nešto tako, a i sve i da sam to htjela – nisam bila baš vješta u takvim stvarima. Isto tako, činilo mi se poprilično netaktično pitati ga još ponešto o tome, iako su me zanimali detalji jer on sigurno i ne razgovara previše o tome. Stoga sam odlučila šutjeti i čekati da on opet prvi progovori.

''Bilo mi je deset godina, četiri mjeseca prije polaska u Ewarn.''

Osjetila sam kako mi neugodni trnci prolaze tijelom.

''Njegovi sljedbenici su provalili u našu kuću i ubili mi oba roditelja. Ja sam tada spavao kod bratića.'', nastavio je.''Vjerojatno su željeli nove sljedbenike, ali oni se nisu htjeli pridružiti.''

Znala sam što slijedi dalje. Sjedila sam ondje, tek koji centimetar udaljena od njega, pogleda prikovanog za kamin, iako sam osjetila njegov uporan pogled na svojem licu.

''I samo tako, ubili su ih.'', završio je svoju kratku priču istim tonom kojim ju je i započeo, bez ikakve naznake boli u glasu.

''Rekao sam ti ovo jer želim da znaš da nisi jedina koja je ovo proživjela zbog Samaruna. Nisi sama.''

Usudila sam se. Skrenula sam pogled s kamina i pogledala ga u tamne oči. U njima nisam ugledala niti najmanji nagovještaj suza, ali ugledala sam osobu koja je očajnički trebala razgovor s nekime tko ga možda može razumjeti bolje od ostalih.