Because Harry Potter has brought us together.

četvrtak, 08.04.2010.

35. poglavlje

O, daj okreni taj ringišpil u mojoj glavi
To ne zna ni'ko, samo ti
Bez tebe drveni konjići tužno stoje.

Dođi, iz plave boce se pojavi,
Bar jednu želju ispuni
I dodaj svetu malo boje, čudo moje.
(Ringišpil – Balašević)


Kažu da vrijeme leti. Kako mi se činilo, vrijeme je letjelo brzinom svjetlosti. Nisam se niti snašla, a došao je zadnji dan naših praznika. Provela sam ga u knjižnici pišući zadaće i sa Miom i May, koja se dan prije vratila u Ewarn zajedno sa ostalim učenicima koji su praznike proveli kod kuće. Proklinjala sam svoju lijenost i neorganiziranost skoro više nego profesore koji su nam zadali te silne zadaće.

May je bila već gotova sa svim svojim obavezama, izuzev zadaće iz Čarobnih napitaka. Meni je pak preostalo još podosta zadaća, a u šest sati bih se trebala pojaviti na metlobojskom igralištu jer se počinjala metlobojska sezona. Prvu utakmicu trebali smo odigrati za tri tjedna i Bruno, kapetan i vratar naše ekipe, ništa nije htio prepustiti slučaju.


Knjižnica je bila puna uzrujanih učenika, očito Mia i ja nismo jedine koje sve obavljamo u posljednji trenutak. Knjižničarka je imala pune ruke posla, ali je također izgledala i poprilično zadovoljno, kao da se nada da ćemo ovom strkom zadnji dan prije početka drugog polugodišta naučiti lekciju. Ja sam taman završavala sa odgovorom na posljednje pitanje zadaće iz Starih runa kada se oglasi Mia prekinuvši tišinu koja je vladala za našim stolom.

''Gle tko nam je došao.'', reče glasom koji je odisao nezadovoljstvom.

Okrenuh se na stolici kako bih mogla bolje vidjeti. Mark je upravo ušao sa Alessom. Prevrnuh očima i u trenu se opet pokušah posvetiti zadaći ne želeći više gledati u njih dvoje. Nekad smo bili nerazdvojni prijatelji, Mark i ja, a sada se nisam mogla sjetiti što se to točno dogodilo da smo se prestali družiti. Da, tištao me onaj grozni osjećaj koji se javi kada shvatiš da si se udaljio od nekih osoba, ali nisam željela učiniti nešto kako bi se stvari vratile na staro, kad njemu trenutno stanje stvari ne smeta.

''Nedostaje mi.'', šapne May.

''I meni.'', priznala sam.''Ali njemu očito mi ne nedostajemo.''

''Meni isto nedostaje, ali neću ga vući za rukav kako bi se družio s nama kad očito to ne želi.'', doda Mia mrzovoljno.

''Ali mislila sam da mu ipak više značimo.'', u Mayinom glasu se osjetila iskrena tuga.

''I ja.''

Sada kada se osvrnem na neke događaje iz prošlosti, mogla bih se nasmijati sama sebi. Ne mogu vjerovati da je nekada od bio razlog zašto je moje srce ubrzano kucalo. Čudno je koliko se stvari može promijeniti u samo par mjeseci. Trenutno prema njemu nisam osjećala ništa više osim dubokog razočaranja. Uvijek se razočaramo u one osobe za koje to najmanje očekujemo. Ali ipak, valjda je to tako trebalo biti – ako ništa drugo, barem sam shvatila tko su mi pravi prijatelji.


Cijelo poslijepodne Mia i ja smo provele u knjižnici. May je vrlo brzo bila gotova sa zadaćom pa je preostalo vrijeme provela u dolini. Zbog trenutne situacije sa Samarunom, učenici su u dolini smjeli ostati samo do četiri sata stoga smo Mia i ja odlučno odbile Mayinu ponudu da nam pomogne oko zadaće. Smatrale smo da je May zaslužila to malo preostalog vremena provesti bez briga oko nadolazećeg drugog polugodišta jer je ipak, za razliku od nas, bila toliko odgovorna da svoje obaveze izvrši na vrijeme.

Gotovo bih i zakasnila na trening da me Mia nije podsjetila na njega deset minuta do šest. Obično su treninzi bili oko sedam ili osam sati navečer, ali zbog opasnosti zbog Samarunove strahovlade, termin je prebačen na šest sati. Izjurila sam iz knjižnice po svoju metlu u spavaonicu. I društvena prostorija je bila puna učenika koji su uzrujano pisali svoje preostale zadaće ali i onih koji su smatrali da zadnji dan praznika treba provesti u zabavi.

Uzela sam svoj Partfiš 7 i brzo se presvukla u metlobojsku pelerinu. Iako vjerojatno neću niti zaigrati u utakmici koja slijedi jer sam samo zamjena, Bruno je želio imati spremnu cijelu ekipu, na što sam mu bila zahvalna. Osjetila sam ono slatko uzbuđenje koje struji tijelom prije nego li ću ponovo poletjeti nakon gotovo tri tjedna.


Ostatak ekipe već je bio u svlačionici. Nastojala sam objasniti Bruni razlog svojeg kašnjenja kojeg on očito nije smatrao opravdanim, ali me ipak poštedio prodika.

''Ne mogu sada gubiti vrijeme objašnjavajući ti koliko je važno da svi dođete na vrijeme i bolje da se to ne ponovi.''

''Neće.'', rekoh pomalo posramljena, no ugledavši kako mi je Marko namignuo, vrlo uspješno sam zatomila osjećaj krivnje.

''Dobro, idemo.'', reče Bruno i izvede nas na igralište.

Kiša koja je neprestano padala posljednjih par dana isprala je i zadnji trag snijega, ostavivši za sobom blato i kaljužu. I dalje je sitno rominjala, ali to je bilo gotovo neznatno s obzirom da smo trenirali i u lošijim uvjetima.

Trening je bio poprilično naporan. Bruno je očito smatrao da nas treba probuditi iz zimskog sna. Ili sam ja jednostavno zakržljala tijekom praznika. Gotovo sat i pol vremena sam hvatala balun i pokušavala postići zgoditak, što je bilo vrlo teško. Bruno je s razlogom kapetan ekipe.


Svi smo odahnuli kada je puhnuo o zviždaljku označivši kraj treninga.Vratili smo se u svlačionicu, blatni i promrzli.

''Pa, mogu reći da sam vrlo zadovoljan.'', Bruno nas je sve pogledao s ponosom u očima. ''Mislim da imamo velike šanse za osvajanje pokala.''

Svi smo nešto promrmljali u znak slaganja i brže – bolje pokupili svoje metle prije nego li se on predomisli i odluči nastaviti sa treningom.


''Ruta, čekaj!''

Već sam došla do polovice doline, kada sam začula nekoga kako me doziva. Točno sam znala tko je taj 'netko' i nisam mogla zatomiti hihot. Marko je dotrčao do mene, u jednoj ruci držeći cigaretu, a u drugoj svoj Nimbus 2001.

Od našeg razgovora u društvenoj prostoriji više nije spominjao Samaruna niti naše obitelji, na čemu sam mu bila iskreno zahvalna. Nisam bila pretjerano vješta u razgovorima koji uključuju veliku mogućnost nečije ispovijesti. Ponašali smo se kao da taj razgovor nije ostavio dubok trag u našim mislima.

Pretpostavljam da je rani gubitak roditelja razlog zašto je on…takav. Nedodirljiv. Doima se poput stijene koju nitko i ništa ne može povrijediti. Ali možda, ipak, izgled vara.



Večer sam provela pišući ono još malo zadaća što mi je ostalo. Čarobne čini su mi zadavale najviše problema – kad god bih uzela krojački metar da izmjerim dužinu sastava, uvijek bi mi nedostajao koji centimetar, što profesoru Nillesu očito predstavlja ogromnu razliku. U više navrata sam poželjela odustati od tog sastava, ali znala sam da bih si time samo natovarila kazne na vrat zbog nenapisane zadaće.

Mia je, pak, odavno odustala od zadaće. Na Mayino upozorenje da će provesti tjedan dana pišući kućni red za kaznu, ona je samo odmahnula rukom. I ja sam ponekad željela biti takva – ne brinuti se i jednostavno uživati, ali ne, ja sam uvijek previše analizirala stvari i brinula se.

Naposljetku sam nekako i napisala tu prokletu zadaću. Dok je May razgovarala sa Andreom, još jednom lovicom naše ekipe, ja sam svako malo škicala na njen sastav ne bih li ga što prije dovršila. Samu sebe sam uvjerila da May nema ništa protiv toga.

Ubrzo sam osjetila kako mi se oči sklapaju. Pogledala sam na svoj ručni sat, poklon od mame, i vidjela da je gotovo ponoć. Napisala sam i posljednju rečenicu, odložila pero i otišla sa May i Miom u našu spavaonicu.


Mjesec te večeri nije bio pun, tek puka sijena potpunog mjeseca u obliku tankog srpa. Nije obasjavao kao inače našu spavaonicu, već se ona kupala u mraku i tišini.

Poželjeh May i Miji laku noć te legoh u krevet. Učinio mi se tako udobnim i mekim, kao da su zadaće i trening iscrpili svu energiju iz mojeg tijela. Prepustih se mašti te vrlo brzo utonuh u nemiran san. U njemu sam letjela na metli, naša prva ovogodišnja utakmica protiv Plackwawa. Pokušavala sam uhvatiti balun i postići zgoditak, čula sam povike navijača s tribina, ali nisam imala nikakvog uspjeha. Čula sam May u daljini kako me bodri i Mijine povike…samo što to više nije bio san.

Mia je kriknula, stvarno i glasno, prodornim krikom koji je odmah probudio May i mene. Instinktivno posegnuh za štapićem na noćnom ormariću i zaustih kako bih upitala Miju u čemu je problem, ali nije bilo potrebe za postavljanjem pitanja. Odgovor je nalazio tek koji metar od mene u obliku visoke, zakukuljene prilike u tami. May je zurila raširenih i uplašenih očiju u pridošlicu koja se očito nije trebala nalaziti u našoj spavaonici u kasnim noćnim satima, Mia nije prestajala vrištati, ali ja to više nisam čula - moju pozornost potpuno je okupirao dugačak, tanak štapić u podignutoj ruci pridošlice.