Because Harry Potter has brought us together.

utorak, 11.05.2010.

36. poglavlje

Rekoh joj, beži, mani se i traži bolje partije,
Premala je moja tambura da te od kiše sakrije.

Rekoh joj : Ja sam samo tu da vreme brže proleti
Ja nosim čizme skitaljke, mene je teško voleti.
(Devojka sa čardaš nogama - Balašević)



Mijino prodorno vrištanje zacijelo je probudilo gotovo cijeli Izmerski dom, sudeći po zvukovima naglog otvaranja vrata i zbunjenim glasovima koji su dopirali iz drugih spavaonica. Ja, pak, kao da sam ostala bez glasa usred šoka i straha. Srce mi je kucalo brže no ikad u životu dok sam promatrala podignuti štapić pridošlice iščekujući najgore. Svoj sam štapić čvrsto stiskala, ali ipak nisam znala što učiniti. Što sam, pobogu, radila ove tri godine u školi?

Pridošlica kratko trzne štapićem, na što osjetih snažno probadanje u prsima. Duboko udahnuh – ali ne osjetih zrak u plućima. Glavom mi proleti grozna misao – ne mogu disati! Još jednim kratkim trzajem pridošlice, osjetih još jače probadanje. Hvatala me vrtoglavica dok sam pokušavala udahnuti zrak – bezuspješno. Mozak mi je žudio za kisikom dok su mi se pred očima pojavljivale nejasne točkice i rukama snažno stegnuh plahte. Mutilo mi se pred očima…u magli sam vidjela May, koja je bila najbliža pridošlici, kako se ustaje…i odlučno je mahnula štapićem izustivši neku čaroliju…zrak!

Duboko sam udahnula i osjetila silno olakšanje. Klonuh na krevet i još jednom udahnuh. Osjetila sam zrak kako mi struji dišnim putovima i kisik kako mi se vraća u stanice.

Zgrabila sam štapić koji mi je ispao iz ruke, ovaj put spremna da se obranim, mada ni sama nisam znala kako. No tek tada spazih – pridošlica je iščeznula, kao da je nikad i nije bilo. Mia je duboko disala, očito potresena, a May je i dalje stajala, skamenjena na mjestu.

''Š-što je ovo bilo?'' promucah.

I dalje sam duboko, uznemireno disala, dok mi je srce luđački kucalo. Lumos, promrmljah i u trenu vrh mojeg štapića osvijetli spavaonicu.

''Ona…ne znam. N-ne znam kako se stvorila i što j-je…'', May duboko udahne i sklopi oči pokušavajući se sabrati. ''Vidjela sam samo plavu kosu, čini mi se, kad je zamahnula onim svojim plaštem i n-nestala. Sve…sve ostalo je bilo u mraku.''

Mia je samo nijemo sjedila i izgledala onako grozno kako sam se ja osjećala. Bila je potpuno blijeda u licu, kao bez kapi krvi i njihala se naprijed – nazad u nekom suludom ritmu.

Željela sam joj prići i zagrliti ju, pokušati ju utješiti, no prije nego li sam išta učinila, vrata se bučno otvore. U spavaonicu uđe zadihana profesorica Romilda. Iza njenih ramena znatiželjno su provirivale glave drugih učenika.

''Netko…netko je ušao i napao Rutu.'', objasni May i prije nego li je ona uspjela postaviti pitanje.

Romildinim licem proleti neugodan grč. Izgledala je iznenađena što nas vidi takve, ali ne i što se to dogodilo – kao da je očekivala da će nas zateći u još gorem stanju.

''Idemo do ravnatelja.'', reče oštro davši nam do znanja da joj ne postavljao pitanja, iako su mi se na tisuće njih vrzmali po glavi.


Ravnateljev ured izgledao je isti kao i tijekom mojeg prvog posjeta. Ista polica sa knjigama iza velikog ravnateljevog stola popunjena debelim, teškim knjigama. Veliki prozor, gotovo orijaških dimenzija i crvenog okvira nije pokazivao ništa više osim potpunog mraka. Nakratko pogledah svoj ručni sat – tri su sata u noći. Ravnatelj je bio u kućnom ogrtaču, ali posve budan. Sjedio je u svojoj visokoj stolici za širokim, crnim stolom pretrpanim knjigama i svitcima pergamenta.

''Dobra večer…ili jutro.'', pozdravi nas umornim glasom, sa tek tunkom iznenađenja na naboranom licu.

Mi smo proizvele nekakve zvukove koji su se mogli donekle shvatiti kao pozdrav. Romilda je bez riječi mahnula štapićem stvorivši još dvije stolice, kako bismo sve tri mogle sjesti za stol, sa suprotne strane od Molleyja. Ona je, pak, ostala stajati, tik do Molleyja.

''Dakle, što se točno dogodilo?''

Osvrnula sam se na Miju i May. Mia je izgledala kao da boluje od drhtavice i da nije sposobna za ikakav razgovor, baš poput mene. Ali zato je May progovorila.

''Zaspale smo i…i odjednom nas je probudilo Mijino vrištanje. Mislim da je probudilo i, ovaj, cijeli Izmerski dom.'', nadoda. Govorila je tiho, i u glasu se mogla čuti naznaka šoka na granici straha.''Kako je u spavaonici bio mrak, vidjeli smo samo da neka osoba stoji, ali joj nismo mogli vidjeti lice i…i digla je štapić na…na Rutu. Ona…ona s-se počela gušiti. Ja sam zato na tu osobu bacila Desmondo…Ta čarolija poništava djelovanje čarolije koju je bacila osoba na koju ja bacim Desmondo.'', profesorica Romilda polako klimne glavom, dok je Molley šutke pozorno slušao Mayino kazivanje.''I ta o-osoba je nestala. Samo tako.''

Bilo je neobično, kao u snu, sjediti ondje, u ravnateljevom kabinetu, opet proživljavajući isto. Dokle će se ti napadi nastaviti? Dokle ću morati patiti zbog svoje obitelj? U glavi mi se stvori još jedno pitanje koje me zaboljelo gore od prethodnih. Dokle će drugi patiti zbog mene? Osjetila sam ubod krivnje zbog toga što su sve moje prijateljice morale proživljavati.

''Tako dakle.'', polako će Molley, kao da bira riječi.''I niste mogle vidjeti tko je ta osoba, uopće?''

''Pa, vidjela sam dugu plavu kosu prije nego li je nestala.'', odgovorila je May, opet, jedina spremna za razgovor nakon svega.''Ona…kao da se okrenula ili nešto tako, i tada sam vidjela kako je mahnula kosom…Ali nemoguće da se aparatirala, zar ne?''

''Nemoguće.'', potvrdi Romilda.''Nemoguće je aparatirati se u Ewarn…niti ući na bilo kakve načine. Nije mi jasno kako je to uspjela, ove godine smo još pojačali mjere zaštite.'', glas joj je zvučao i više nego zabrinut.

Molley je izgledao zamišljen, ali kad je progovorio nije spomenuo gotovo nemoguć upad u Ewarn nepoznate osobe.

''Ta osoba…plava kosa, kažete?''

May klimne glavom i nervozno zagrize usnicu. Mia je izgledala kao da što prije želi napustiti kabinet, a ja sam potpuno suosjećala s njom. Osjećala sam se neobično staro, kao da nije prošlo samo pola sata otkako sam spavala u mirnom, toplom krevetu a pomisao na ponovni napad mi se činio apsurdnim.

''Poznata mi je samo jedna Samarunova sljedbenica duge plave kose koju poznajem više nego ijednog drugog sljedbenika.'', Molley je govorio glasom neznatno glasnijim od šapta.

Svi se u kabinetu lecnu na spomen Njegovog imena, a Molley je izgledao kao da želi što prije dovršiti sa svojim objašnjavanjem.

Osjetila sam neugodne trnce kako mi struje tijelom. U jedno ruku bilo mi je drago što možemo barem pretpostaviti tko je ta osoba, ali isto tako nisam željela znati osobe zbog koje sam zamalo ostala bez života. Vani se začula grmljavina, negdje visoko iznad Ronaha koja je osvijetlila sivo selo. Kiša je opet počela padati. I sama sam mogla pretpostaviti o kome se radi, iako ne točno. Ali u jedno sam bila sigurna – netko tko je dio moje obitelji koju praktički ni nemam. Uvijek je tako.

''Ruta, tebi bi već trebala biti poznata.'', Molley je govorio polako, kao da razmišlja kako se najbolje izraziti.''Eleanor. Tvoja teta.''