Because Harry Potter has brought us together.

utorak, 15.06.2010.

37. poglavlje

Za Ž. i A.

Da si rekla samo riječ
došao bih krilima divljih gusaka.

Jer nisam ja ni pola tol'ko loš
k'o što kruže glasine.

Ja imam samo jednu nesreću,
uništim sve što dotaknem.
(Na Badnje veče - Prljavo kazalište)

Vijest o napadu Samarunove sljedbenice na tri učenice treće godine proširila se školom brzinom svjetlosti. Mia, May i ja smo postale glavna tema gotovo svih školskih razgovora i tračeva. Nitko nije znao tko nas je točno napao, a ja sam smatrala da je tako i bolje. Ali ipak, činjenica da nitko pouzdano ne zna što se zapravo dogodilo ne sprječava učenike da tu priču pretresaju uvijek nanovo. Zurenja na hodniku postala su nam dio svakodnevnice i preko noći smo se proslavile – gotovo da nije postojao učenik u školi koji nije znao za nas. Bojala sam se i pomisliti kakve bi reakcije izazvala vijest da je najveći mag svih vremena, uzrok zašto svi živimo u sveopćem strahu, moj pradjed.

Ja sam vijest da me je napala vlastita teta zapravo podnijela i bolje nego što sam očekivala. Možda je uzrok tomu što nikada nisam imala nikog drugog osim mame koja mi je nasilno oduzeta stoga me činjenica da me napala vlastita krv i nije previše dirala. Više me brinulo to što su Molley i Romilda vijest o novom napadu prihvatili kao da smo im rekle da će sutra padati kiša. Oni su očekivali takvo nešto. Na samu pomisao na to, osjetila sam silnu ljutnju – zašto meni nitko ništa ne govori?

Povrh svega, strahovala sam za svoj i za život drugih više no ikad prije. Molley je već slijedeće jutro nakon napada za doručkom obzdanio da su od sada pa do daljnjeg ukinuti posjeti u Ronah, metlobojski treninzi i utakmice radi naše sigurnosti.

To smo jutro na doručak May i ja došle bez Mie koja je bila u bolničkom krilu kako joj je savjetovao Molley jer je izgledala vrlo loše. May je odbila izostati iz škole jer se osjećala dobro, a ja sam samo željela nešto što će mi odvratiti misli od problema. Dvorana je bila krcata učenicima koji su izgledali zabrinutije nego inače. U prvi mah sam pomislila da je to zbog prvog školskog dana za kojeg se vjerojatno nisu pripremili baš najbolje, ali kad me May pitala kako su već svi saznali što se dogodilo, shvatila sam pravi razlog zašto je cijeli Izmerski stol izgledao zabrinuto i neispavano. Vrlo vjerojatno su ostali budni cijelu noć raspravljajući o napadu.

Sjele smo za stol do Andreje koja je izgledala kao da joj je odahnulo kad nas je ugledala. Oprezno nam se osmjehnula i mogla sam vidjeti očitu znatiželju u njenim očima, ali kao da se bojala postaviti pitanje.

''Dobro smo.'', odgovorila sam joj na nepostavljeno pitanje dok sam na tanjur stavljala ljute kobasičice. Osjećala sam se poput izgladnjela vuka nakon sinoćnjih događanja.

''Ja…'', Andrea je polako započela kao da ne zna kako bi se najbolje izrazila.''Zabrinula sam se za vas.'', priznala nam je tiho.

''Dobro smo.'', ponovila sam, ovaj put tiše.

Velik broj učenika je za našim stolom nastojao pratiti naš razgovor, neki to nisu niti pokušali sakriti. Doručak sam dovršila bez ikakvog razgovora. Željela sam što prije ustati od stola i maknuti se od znatiželjnih učenika stoga sam jela što se brže mogla. A tada se dogodilo nešto što je uspjelo okupirati misli drugih učenika, ali i mene same. Profesor Molley značajno se nakašljao, na što je automatski nastupila tišina. Obično nije držao govore za vrijeme običnih, beznačajnih doručaka, pa su učenici okrenuli glavu prema njemu s izrazom neskrivene znatiželje.

''Koliko vidim, većina vas zna što se sinoć dogodilo.'', na njegove riječi učenici se iznenađeno pogledaše. Nitko nije očekivao da će Molley o tome pričati pred cijelom školom. Ja sam razmijenila pogled sa May i znala sam da se i ona nada da Molley neće slučajno spomenuti tko nas je najvjerojatnije napao.''Za one koji ne znaju, Samarunova sljedbenica je napala tri učenice ove škole.'', na spomen Njegovog imena, većina se učenika lecnu, dok je jednoj učenici prve godine za našim stolom žlica glasno ispala iz ruke.''Mislim da vam je jasno u kakvoj ste opasnosti sinoć bili stoga mislim da ćete me razumjeti zašto sam donio ove odluke. Na satove Čarobnih trava i biljaka kao i na satove Skrbi za magične životinje pratit će vas profesor. Ukidaju se svi posjeti u Ronah, metlobojski treninzi i utakmice.''

Bilo je očito da učenici ga učenici ne razumiju. Dvoranom su se prolomili povici nezadovoljnih učenika a neki su se čak i ustali prosvjedujući. I ja sam se pridružila nezadovoljnoj masi, makar na trenutak zaboravivši na brige i probleme. Nisam znala zbog koje odluke više žalim – Ronaha ili metloboja. Iako su bili naporni, treninzi su mi odvlačili misli od problema koji su me tištali. Također, uvijek sam im se veselila kao i utakmicama koje smo trebali odigrati.

''Jebote, pa koliko smo trenirali!'' viknuo je Marko.

Tek tada sam ga spazila iako je sjedio samo par mjesta dalje od mene. Osjetila sam žarenje u obrazima i brže – bolje sam skrenula pogled od njega prije nego li je on primijetio moj pogled dok mi se u glavi automatski pojavila divna pomisao na naš mogući razgovor o napadu.

Molley je podignuo ruku na što su svi u čas zašutjeli, ali su nastavili sijevati pogledom u njegovom smjeru.

''Žao mi je, ali ostajem pri svojoj riječi.'', rekao je ozbiljno ne ostavivši mjesta za ikakva daljnja pitanja i prosvjede.''Vaša sigurnost mi je na prvom mjestu.''

Sjeo je na svoju visoku zlaćenu stolicu. Vidjela sam kako su neki profesori zabrinuto klimali glavom pogledavajući prema Izmerskom stolu vrlo vjerojatno pogledom tražeći mene i May. Brzo sam pogledala u svoj tanjur.

Osjetila sam iznenadnu prazninu negdje u području prsa, vrlo blizu srca. Brinuo me napad – ako je, po svemu sudeći, osoba koja nas je napala bila Eleanor, to je očiti pokazatelj da Samarun ne odustaje od svoje namjene da me ubije što nije dovodilo samo moj život u opasnost. A ako je jednom uspjela upasti u Ewarn, najvjerojatnije pomoću crne magije koju je naučila od svojeg Gospodara, moći će to izvesti i drugi put. Također, ostala sam bez svoje omiljene razbibrige – metloboja i odlazaka u Ronah. Znala sam da nam Molley želi samo najbolje, ali u tom trenutku nisam mogla ne osjetiti želju da ga barem jednom pošteno udarim. Najlakše je za sve kriviti druge, kao što sam ja radila. Krivila sam Molleyja zbog toga što sam ostala bez metloboja i Ronaha, kao i zbog toga što se dogodio sinoćnji napad. On nije izgledao iznenađen time, kao ni profesorica Romilda. Predvidio je to i nije me upozorio. Opet.


Prošlo je već dva mjeseca od napada. Bio je kraj veljače i kiša kao da nije imala namjenu prestati padati. Meni to nije smetalo. Tko kaže da Sunce donosi sreću, nikad nije plesao na kiši.

S vremenom su gotovo prestala zurenja u nas na hodnicima, zabrinuti pogledi i ispitivanja kako smo. Iako, profesori nisu odustali od nauma da paze na mene na svakom koraku. Gotovo svaki odmor je naišao neki profesor tobože se zanimajući kako mi ide zadaća o vampirima na našem području, ali znala sam da me zapravo žele držati na oku. Bila sam pomalo polaskana zbog toga, no više me to ljutilo. Nerijetko bih potratila cijeli odmor razgovarajući s njima jer nisam imala srca reći im da prestaju s tim uhođenjem znajući da imaju najbolje namjere.

Vraćali smo se sa predavanja Čarobnih biljaka i trava. Bio je to jedan od težih sati na kojem smo proučavali pterekodeje, male, ali opasne biljke okruglih cvijetova koje imaju sposobnost iscjeljivanja zmajskih kozica. Bio je to poprilično uspješan sat za Izmer – May i ja smo osvojile 25 bodova za svoj dom zalaganjem. Iako su ispiti bili zakazani za nešto manje od tri mjeseca, ništa nisam željela prepustiti slučaju stoga sam pratila na gotovo svakom satu i odlučila da u ovom polugodištu nema markiranja, čak ni s Aritmancije. Željela sam visok uspjeh na kraju školske godine, a i iskustvo sa zimskih praznika mi je dalo do znanja da je bolje spriječiti, nego liječiti.

Do dvorca nas je pratila profesorica, isto kao i učenike četvrte godine koji su se vraćali sa predavanja Skrbi. Zadovoljno sam primijetila da je među poprilično glasnoj i raspričanoj grupici učenika i Marko. Na trenutak sam zastala kako bih tobože svezala svoje starke, ali zapravo sam željela zaostati.

''Idi ti.'', rekoh May koja je zastala kako bi me pričekala.

Nisam jedna od onih cura koje će otvoreno koketirati sa nekim dečkom iskorištavajući sve svoje adute, jednostavno sam željela razgovarati s Markom sama. I doista, moje namjerno zaostajanje imalo je željen učinak.

''Hej!''

Osjetila sam strujanje zraka iznad glave i zbunjeno trepnuvši ugledah Marka ispred sebe.

''Nemoj mi reći da si me preskočio.'', prevrnuh očima ustajući se, no usnice mi se razvukoše u smiješak.

On se samo nacerio, a meni je nešto toplo zaigralo u utrobi. Nisam osjetila onu nekad dobro poznatu sramežljivost i žarenje obraza. I dalje bih osjetila bockanje nervoze prilikom razgovora s njim, i dalje sam u glavi pretresala svaki naš razgovor razmišljajući o svojim postupcima i o tome što sam rekla, ali postala sam puno opuštenija u njegovom društvu i općenito otvorenija prema ljudima. Možda su to jedine dobre posljedice nedavnih događanja.

Bilo je trenutaka kada sam sama sjedila u najudobnijem naslonjaču do kamina u društvenoj prostoriji i dok su se većina zabavljala predvođena Martom i Mickom, ja sam razmišljala o onome što se dogodilo. Što se moglo dogoditi. Možda se uvijek treba dogoditi nešto kako bismo shvatili koliko je naš život krhak i koliko nam je budućnost neizvjesna. No s Markom nije bilo takvih trenutaka. S njim je bilo vrlo lako jednostavno se prepustiti trenutku i…uživati.