Because Harry Potter has brought us together.

petak, 18.09.2009.

30. poglavlje

Nađi sretne misli
kao Petar Pan.
Letjeti je lako
kad si bezbrižan.

Kaži da sam blesav,
pjevam pjesme naivne,
al' ne možeš mi ništa - smijem se!
(U ljubav vjerujem, Parni valjak.)


Marko i ja, lica rumena od snažnog vjetra i metlobojskih čizama mokrih od nenadana snijega, vratili smo se sa metlobojskog igrališta u društvenu prostoriju. Bruno nas je neprestano podsjećao da ne smijemo biti toliko sigurni u pobjedu – iako sam ja smatrala da od viška optimizma glava ne boli – i da ne smijemo podcijeniti Plackwawe, ali ipak nije mogao zatomiti zadovoljstvo i ponos u svlačionici nakon jednog od najuspješnijih treninga do sada.

Da me je itko na početku školske godine pitao što mislim o Marku Kovaču, nehajno bih odmahnula rukom i promrmljala nešto neodređeno jer nikad nisam previše marila za njega. I zato je metloboj doista divna igra – nikad se nisam toliko veselila treninzima koliko sad kad sam se sa treninga vraćala s njim. Iznenadila sam se kada sam shvatila kako je lako s njim razgovarati. Imao je na mene učinak kao Aspirin pri jakoj glavobolji.

U društvenoj prostoriji vladala je vesela, blagdanska atmosfera. Za stolovima više nisu bili nagomilani udžbenici, prijevodi i svisci, već pivoslaci, medovina i slatkiši do kojih su Martha i Mick došli uz svesrdnu pomoć vilenjaka iz kuhinje koji će ti, ako zatražiš malo pića da utažiš žeđ, donijeti pet litara najbolje medovine. Vatra je pucketala u kaminu, šireći oko sebe opojan osjećaj topline, a na prozorskim daskama sa vanjske strane se nagomilao snijeg. Zima, nasmiješila sam se na pomisao tog godišnjeg doba kojeg sam, uz jesen, doista obožavala. Nikad nisam mogla shvatiti zašto ljudi kažu da sunce donosi sreću. Zar oni nikad nisu plesali na kiši i pravili anđele u snijegu?

Ugledala sam May, Miu, Edwarda i Richarda u kutu prostorije. Kratko sam se pozdravila s Markom – srce mi je luđački zatreperilo na njegov osmijeh, onako izvijeni, frajerski – i kroz masu se probila do našeg kutka.

''Hej!'' May mi se toplo osmjehnula.

''Gdje je Mark?'' upitala sam ih dok sam sjedala u svoj omiljeni naslonjač.

''Negdje s Alessom.'', značajno mi objasni Mia.

Klimnem glavom, osjetivši blago razočaranje. Više ni sama nisam znala što osjećam prema njemu, ali u jedno sam bila sigurna – više nije kao prije. Stalo mi je do njega, ali trenutno mi je Marko previše okupirao misli. I ono što me je najviše mučilo: gubila sam najboljeg prijatelja. Mnogo vremena provodio je sa Alessom, puno više nego s nama.

''Sjećaš se, Ruta, onog razgovora?'' u Mayinom glasu čula sam oklijevanje.''O…o tvojem tati?''

''Sjećam se.'', odgovorim bezizražajnim glasom.

Nisam se željela prepirati s njima, nije imalo smisla. Unatoč vlastitoj tvrdoglavosti, glas razuma u meni je govorio da moram otići kod Molleyja na objašnjenje. Donijela sam tu odluku - i nisam učinila ništa kako bih ju ostvarila. Nisam se željela zamarati obiteljskim problemima, barem ne sada.

''Pa, zar ne bi bilo najbolje da odeš sada?'' polako će Edward.''Bolje sad, nego kad počne nastava.''

Na njihovim licima vidjela sam odlučnost…i uvježbani razgovor. Nekad sam doista mrzila kad to rade i najviše od svega mrzila sam to što uvijek imaju pravo. No, Mia i Richard izgledali su poprilično iznenađeni time, očito nisu očekivali ovakav razgovor.

''Ma, dobro.'', pristala sam. Nemam što izgubiti, tješila sam samu sebe.''Idem.''


Ravnateljev kabinet nije doživio nikakvu promjenu od moje zadnje posjete. Jedina razlika bila je u meni, sada sam dolazila u puno boljem raspoloženju, gotovo ravnodušno. Što god da saznam o svojem ocu, više me nije moglo povrijediti. Ta ipak, on nije ostavio nikakav utisak na meni, niti ga se sjećam, i ponekad se pitam nije li upravo žalosno koliko mi je malo stalo do toga. Komplicirana sam iznutra, jer u jednu ruku znatiželjni dio mene želi znati istinu, no isto tako mi je savršeno svejedno.

Veliki prozor zauzimao je zid nasuprot vratima, crvena okvira i gotovo neprimjetna stakla. Kroz prozor nadzirao se obris Ronaha, zametenog vjetrom, dok su pahulje plesale svoj snježni ples, omamljujući me, kao u transu.

''Trebate nešto, gospođice Carlos?''

Molley je sjedio na velikom, zlatom obloženom naslonjaču za stolom, sa izrazom znatiželje na licu.

''Da. Ja…došla sam vas pitati zašto mi nitko nije rekao da je moj tata bio smrtonoša.'', optužujući ton glasa nije me nimalo iznenadio, iako je ostao savršeno smiren i distanciran.

Molley zbunjeno trepne, očito nije očekivao takav odgovor. No zbunjeni izraz lica zamijenio je izraz uljudne samilosti.

''Ruta, znam da nije pošteno prema vama što smo vam to toliko dugo tajili, ali morate –''

''Da vam je doista tako žao onda biste mi to prije rekli!'', glatko ga prekinem, glasom punim hladnoće. Negdje duboko u podsvijesti znala sam da mi nije pametno prekidati ravnatelja usred rečenice, pogotovo ne na ovakav način, ali to kao da više i nije bilo važno.

''Gospođice Carlos, došli ste po objašnjenje i sad kad vam ga ja pokušavam pružiti, ne dajete mi priliku za to!''

Očito imam toliko veliko mišljenje o sebi kada sam pomislila da mi Molley neće proturječiti. Osjetila sam lagan ugriz srama.

''Oprostite.''

''Razumijem vas.'', odvrati mi tako ofucanom rečenicom da sam već prestala reagirati na nju.''Izvolite sjesti.''

Prihvatila sam njegovu ponudu bez riječi, sjevši na nju bez daljnjih komentara.

''Dakle, pitali ste me za oca.'', nastavio je.''Da, bio je smrtonoša i razlog zašto vam to nismo rekli – vaša majka i ja - ste sami vi. Nismo vas željeli opterećivati time jer ste rođenjem postali Samarunova praunuka i bilo je samo pitanje vremena kada će on saznati za vas. Bojali smo se da ćete, ako saznate da je vaš otac bio smrtonoša, izgubiti vjeru u dobro. I ono najvažnije - vjeru u sebe. Smatrali smo da je to što ste Samarunova praunuka dovoljno težak teret.''

Nastala je poduga šutnja koju nisam željela prekinuti, već sam ju iskorištavala kako bih posložila u glavi ono što mi je Molley upravo rekao. Nisam niti pomislila da su mi zbog toga prešutjeli, iako nisam imala nikakvih predodžbi o razlozima.

''E pa, to vam je bilo glupo.'', prekinula sam šutnju, sasvim neplanirano. Riječi su kao same izašle iz mojih usta.

Molley mi je uputio pogled pun zbunjenosti, njime me potaknuvši da nastavim.

''Zar ste doista mislili da će to utjecati na moja mišljenja o dobru? I na vjeru u samu sebe? Vjerojatno bi da se radi o mami ili o osobi uz koju sam vezana ali tata…pa, on to nije.''

Zadovoljno sam primijetila da Molley nije pokazao šok na moje kazivanje istine jer po mišljenju većine, ja bih trebala osjećati neispunjenu prazninu u srcu. Ali, naprosto, moja je mama nadoknadila i to.

''Očito ste jači nego što smo smatrali. I dugujem vam još jedno objašnjenje što se tiče toga.'' Molley se osmjehne.''Vaš otac nije bio tipičan smrtonoša. Prije nego što su se on i vaša majka vjenčali, bio je smrtonoša, ali uvidio je svoju pogrješku, ali Samarunu služiš do kraja svojeg života. Nedugo nakon što su se vaši roditelji vjenčali, a vi rodili, Samarun ga je ubio.''

''I nadala sam se da ću čuti takvo nešto.'', priznala sam.

Ustavši se sa stolice, bacila sam kratak pogled na prozor. Mrak se spustio na dolinu Ewarna i Ronaha, a snijeg se ljeskao na mjesečini. Uz pozdrav, otišla sam do vrata ka izlazu, srca lakša od perca.