Because Harry Potter has brought us together.

petak, 15.01.2010.

32. poglavlje

Znam da je ovo već sve viđeno i očekivano i cmizdravo i sve to, ali ovih dana ne mogu bolje od ovog.

Kuda si pošla sa tim tamnim očima
I čije ime ti na usni počiva?

Kaži mi 'ko ti gužva postelju
I 'ko ima zlatne ključeve od tvojih tajnih odaja.
(Bajaga – Plavi safir)

Ne želim da me krivo shvatite; uvijek sam cijenila svoju mamu. Znala sam koliko je zapravo dragocjena i koliko se žrtvovala za mene. Mogla je imati bolju budućnost i veću plaću jer ponuda za posao je bilo. Mogla me se odreći i izbjeći muke sa Samarunom. Ali ona je bila majka i nije me ostavila. Možda samohrane majke imaju nekakav tajni sistem po kojem djeluju na svoje kćeri i sinove, ne dopuštajući im da misle na izgubljenog oca ili majku. Prošlo je trinaest godina od mojeg rođenja, a ja nisam niti jedna suza nije kliznula mojim licem zbog odrastanja bez njega. I tek sad kad nje nema obuzeo me neočekivan osjećaj ostavljenosti. Tek sad kad mi više nitko nije slao pisma, sad kad nijedan roditelj nije bio tu za mene, pogodila me strašna spoznaja – sama sam.

Čudno je to, uvijek sam smatrala da mi otac zapravo i ne nedostaje. Vjerojatno je i bilo tako, sve dok nije došlo vrijeme blagdana, a ja nisam imala kod koga otići kući kao drugi učenici. Nisam primila niti jedan slatkiš poštom, kolač, niti jedno pismo. Niti jedan znak pažnje od strane roditelja.

Prijatelji su moji spasitelji. Nisam im otvoreno pričala o tome niti sam željela da to znaju. I sada kada je May odlazila, pa makar i na samo ta dva tjedna, obuzeo me sulud osjećaj – ljubomora. Jer osim njih, ja više nisam imala nikog.


Predvorje, raskošno okićeno božićnim ukrasima, bijaše pretrpano učenicima. Učenicima koji su nervozno čekali svoje partnere, učenicima koji su se probijali kroz masu tražeći svoje prijatelje iz drugih domova, učenicima bez partnera koji su došli u velikoj, glasnoj skupini., uzbuđenim, sretnim, nasmijanim učenicima. Stajala sam ondje, sa May i Mijom, čekajući Starza, Doriana i nepoznatog Mijinog partnera. Obuzelo me ono slatko iščekivanje, uzbuđenje. Badnje je veče. Odlučila sam zatomiti osjećaj potištenosti zbog mame i jednostavno uživati u večeri.

''Hej!''

Osjetila sam lagan ubod nečijeg lakta pod rebrima. Okrenuvši se, ugledala sam Starza i Doriana. Tom prigodom, bijahu obučeni u klasične svečane pelerine, sa čarobnjačkim šeširom na glavi. Kao i mnogi drugi dečki, u rukama su držali cvijet za svoju partnericu. Krvavo crvene, rascvjetale ruže. Nikada nisam patila za ružama, ali dakako, nijedan dečko neće pomisliti kako bi upravo suncokret bio savršen znak pažnje.

Mia je i dalje izgledala nervozno, očima prelazeći duž predvorja u potrazi za svojim partnerom. I ja sam se nadala da će se pojaviti što prije, kako bih zadovoljila svoju znatiželju. Uskoro su nam se pridružili Mark, Richard – u pratnji svojih partnerica – te Edward. Pobojala sam se da se mistični Mijin partner možda ni ne pojavi.

''Valjda će nas uskoro pustiti unutra.'', zakukala, i dalje nervozno lupkajući nogom o pod.

Mia je već duže vremena šutjela, netipično za nju. Pomislila sam da je možda previše nervozna od iščekivanja i mogućnosti da joj se partner ne pojavi.

Velika vrata, svečano okićena božikovinom i pravim snijegom, glasno se otvoriše. Profesor Molley, uznosita hoda, iskoraknu pred nas. Na glavi je imao klasični crni čarobnjački šešir, a u rukama je stiskao svoj izrazito dug štapić. U njegovom nekoć crnoj kosi sada se ispreplitaše sijede vlasi, lice mu bijaše naborano više no ikad, ali oči su mu se i dalje žarile istim sjajem.

''Dobra večer, djeco.''

Na njegov glas utihnuo je glasan žamor stotine učenika.

''Dobra večer, profesore Molley.'', izrecitirali su kao jedno.

Ja sam, pak, tišinu i primirenost iskoristila kako bih brzo pogledom istražila gdje je Marko, ali – opet – neuspješno.

Iako Molleyja nisam pretjerano voljela zbog mnogih prešućenih stvari i njegove tvrdoglavosti koja je gotovo graničila sa mojom, ove večeri kao da je sve to nestalo. Živi sam primjer onoga što Božić čini do čovjeka.

''Imam par stvari za reći.'', obratio nam se.''Prvo, želim vam sretan Božić. Drugo, to bi bilo sve.''

Predvorjem se tu i tamo začuo smijeh, no Molley se već uputio u dvoranu.

Uzbuđeno sam se nasmiješila Miji, na čijim je usnicama titrao smiješak iste naravi. Osvrnuh se još jednom, potom ju začuđeno pogledah.

''A gdje je više taj tvoj partner?''

''On…'', činilo se da je Miji odjednom silno neugodno.''Pa, ovdje je.''

Nastavila se probijati kroz masu koja ju je vukla prema vratima kao i par minuta prije toga. I dalje zbunjena, osvrnula sam se ponovo, pogledavši May. Ona se pak zadovoljno smješkala, klimnuvši glavom prema Edwardu. Odjednom mi sinu.

''O.'', u glavi mi se upalilo zeleno svjetlo. ''Ooo.'', iznenađeno sam pogledala May.

''Znam.'', odgovori, hihoćući se. ''Nikad ne bih pogodila da je on Mijin partner.''

I dalje sa cerekom na usnama, uspjela sam se progurati kroz masu do ulaza, uhvativši May za ruku. Postala sam neobično svjesna tuđih tijela što su me gurali i udarali laktovima u masi. Napokon smo ušle u veliku dvoranu. Zidovi i dalje bijahu okićeni svjetlucavim vrpcama i girlandama od božikovine, sa stropa je visjela imela – kao na nekom nevidljivom koncu – a sa stropa je padao pravi snijeg. Ipak, unatoč snijegu, u dvorani je bilo toplo.

Sredinu dvorane više nisu zauzimala dva velika stola za domove već manji okrugli, crveni stolovi. Profesorski stol i dalje je ostao na svojem mjestu, ali ovaj put sa više stolica – za domara, bolničarku i knjižničarku.

Većina učenika već su zauzela svoja mjesta, uglavnom na stolovima za jedan par.

''Mi se ne razdvajamo.'', upozorila sam May.

U taj mah, pomislila sam kako je to možda i sebično od mene jer je ona možda željela biti sama sa Starzom, ali ona se oduševila na moj prijedlog. Odlučila sam ignorirati mogućnost da je to učinila samo kako me ne bi povrijedila. Ali doista nisam željela ostati sama sa Damianom.

''May! Maaaay! Heej!''

Starz i Damian su nam se približili ubrzanim korakom, poprilično zadihani.

''Gdje ste vi nestale?'', Starz je još jednom duboko udahnuo kako bi uravnotežio disanje.

Čast da odgovori na to pitanje prepustila sam May.

''Pa…valjda smo se negdje izgubile u masi.'', Mayino lice je oblilo rumenilo, izbjegavajući pogledati Starzu u oči.

Svim silama sam nastojala suspregnuti snažan poriv da se zahihoćem. May me doista nasmijavala u takvim situacijama, a svakim danom je sve više nadmašivala svoju sramežljivost.

''A da nađemo stol?'' predložila sam nestrpljivo.

Svi se okrenusmo kako bismo pogledali je li preostao ijedan prazan stol za četvero. Mia i Edward su se negdje izgubili, i nisam im željela nametati svoje društvo, kao Richardu i njegovoj partnerici koju zapravo i nisam poznavala. Mark i Alessa su se odavno negdje izgubili, i jedino što sam osjetila po pitanju toga je ugodna ravnodušnost.

Smjestili smo se za slobodan stol u sredini prostorije, na kojemu se nalazio jelovnik. To je bila već općepoznati proces – jednostavno se skoncentriraš na ono što želiš sa jelovnika te će se isto to materijalizirati na zlatnom tanjuru. Tipično za čarobnjačke balove. Zlatni pehari već bijahu puni pivoslaca.

''Vjerojatno tako misle da će spriječiti konzumaciju pravog alkohola.'', prokomentira Starz i šeretski se nasmiješi.

S vremenom, i naši glasovi su se priključili žamoru koji je vladao u dvorani. Sa Damianom sam uglavnom razgovarala o metloboju. Doista je vrlo lako pronaći temu razgovora sa dečkom. I ono što je najbolje – nisam bila samo pasivan slušatelj. Bilo mi je ugodno razgovarati s njim i ponadala sam se da ćemo ostati dobri prijatelji i nakon bala. Ubrzo, nakon što su gotovo svi završili s jelom, profesor Molley je ustao. Žamor je zamro.

''Sada kad smo svi siti, vrijeme je da se riješimo dobivenih kalorija.'', progovorio je, a u meni se probudio osjećaj uzbuđenja.''Kao što ste vjerojatno već čuli, u goste sam nam pozvao Čarobne štapiće.''

Dvoranom se prolomio vrisak, a na mojim usnicama se razvukao osmijeh od uha do uha. Bit će ovo divna večer. Vriskanje se nastavilo među starijim djevojkama kojima se očito i više nego sviđalo to što će uživo vidjeti bubnjara toliko favoriziranog među ženskom populacijom. Ugledala sam jednu djevojku kako užurbanim pokretima popravlja puder na licu, a potom zamamno zamahne kosom i razgleda po prostoriji, očito u nadi da će negdje ugledati božanstvenog Tonyja.

Zakolutala sam očima i nastavila istraživati po prostoriji, dok je Molley i dalje pričao. Mark i Alessa i dalje bijahu zaokupljeni razgovorom za stolom u kutu prostorije, a nedaleko od njih sjedio je on. Brzo sam se uspravila kako bih bolje promotrila. Za stolom ih je sjedilo petero – šestero, nisam se trudila izbrojiti. Marko je sjedio tik do Andreje koja je nešto uzbuđeno pričala. Ona je jedna od onih hihotavih djevojaka koje su u stanju satima pričati bez prekida o nekoj poznatoj čarobnjačkoj osobi ili najnovijoj kolekciji svečanih pelerina.

Odjednom nastade komešanje među učenicima i začuje se zvuk struganja stolica. Molley je očito završio sa svojim govorom. Izmijenismo uzbuđene poglede i također se ustadosmo. Kratkim trzajem Molleyeva štapića materijalizira se raskošna, zlaćena pozornica, uz bočni zid sa velikim prozorima. Na njoj već bijahu postavljeni bubnjevi, električna gitara i mikrofon. Osjetila sam kako mi tijelom strujaju žmarci uzbuđenja te se i moj glas izgubi u masi koja je vrištala kao da su živjeli za ovaj trenutak. May se smješkala od uha do uha.

Na Molleyevom licu titrao je isti taj osmijeh dok je još jednim zamahom štapića odmaknuo stolove na jednu stranu, onu suprotnu od pozornice. U taj mah, kao da ih je Molley zazvao tim činom, članovi benda se uz glasan prasak stvoriše na pozornici. Dvoranom se prolomi još jedan vrisak.

''Dobra večer!'' pozdravi nas pjevač, očito zadovoljan prizorom.

Publika mu odzdravi vrištanjem kojem se činilo da nema kraja. Prva je pjesma bila lagane melodije i odjednom sam osjetila silnu želju da ostanem sjediti. No osjetivši Dorianove ruke oko struka, zaključila sam kako ne bi bilo pristojno odbiti. May je bila rumena u obrazima, no inače se činilo da joj je sasvim ugodno u Starzovom društvu. Pogledom sam pretraživala plesni podij ne bih li ugledala Marka i Andreu. Ubrzo su nam se i pojedini profesori pridružili u plesu, ali su relativno brzo odustali kad su Štapići nastavili nešto žešćim ritmom. Cijela dvorana je bila u ekstazi, plešući na svima već poznate hitove. Osjetila sam kako mi hladan znoj oblijeva čelo.

''Idem malo sjesti.'', rekla sam zadihano Dorianu,

On klimnu glavom, nastavivši se zabavljati sa svojim kolegama iz Plackwawa. Uzela sam jedan pivoslac sa pladnja koji su lebdjeli u zraku, te sjela na prvu slobodnu stolicu sam ugledala. Pogledom sam preletjela preko plesnog podija. May, Starz, Mia i Edward zabavljali su se nedaleko od mene. Osjetila sam kako me preplavljuje val zadovoljstva dok sam gledala njih onako nasmiješene. No, ipak, nisam mogla ne primijetiti da Mark nije s njima. Nisam mogla podnijeti onaj osjećaj koji te pogodi kad shvatiš koliko dugo nisi razgovarao sa najboljim prijateljem.

''Hej!''

Poskočila sam. Marko Kovač, poput lika iz nekog dalekog sna, sjeo je na stolicu do moje. Uzeo je pehar pun pivoslaca i kucnuo štapićem po njemu. Pivoslac je u trenu promijenio boju. Smjesta prepoznah plamenviski.

''Profesori vjerojatno neće niti primijetiti.'', na licu mu se pojavio cerek, mahnuvši glavom prema rasplesanoj profesorici Romildi i Molleyju. Nasmijala sam se na taj prizor.

Ponudio se i moj pivoslac pretvoriti u plamenviski, ali sam odbila u želji da ne zaboravim nijedan dio ove večeri.

''Gdje je Andrea?'' upitala sam nonšalantno.

''Negdje sa ostalim kokošima.'', zakoluta očima.

Bila sam i više nego zadovoljna odgovorom.

''Pa zašto si uopće dolazio sa njom?''

''Zbog Marthe. Ali to je posljednji put da sam ju poslušao.''

''Sve si mi objasnio.'', ustvrdim sarkastično.

''Ma kao Andrea već mjesecima pati za mnom i tako ta sranja, pa je Martha pomislila da bi baš bilo slatko kad bih ja pristao ići na ples s njom. Uglavnom, Martha me gnjavila zadnjih par tjedana da to nije normalno dok na kraju nisam pristao.''

Još jednom sam se nasmijala, ovaj put doista razdragana, na što mi on uputi prijekoran pogled.

''Suosjećam.'', rekoh prilično neuspješno se pokušavši uozbiljiti.

U to su Štapići zasvirali moju omiljenu pjesmu. Savršeno svjesna koliko je pjesma sentiš, upitala sam Marka je li za ples. Iznenadila me vlastita hrabrost, ali bila sam sasvim sigurna da neće odbiti.

Iznenadila sam se koliko je dobar plesač. Bilo je i više nego lagano prepustiti njemu da vodi ples, dok sam ja razmišljala o mojoj ruci u njegovoj, njegovoj ruci oko mojeg struka, njegovom parfemu, mirisu njegove tamne kose, o tome koliko je zapravo viši od mene.

''Nisam znala da znaš plesati.'',

''Baka me naučila plesati.'', priznao je.''Smatra da je to jedna od glavnih karakteristika mladih đentlmena.'', naceri se.

Nasmijala sam se, no moj se smijeh izgubio negdje u uzdahu razočaranja koji se začuo u dvorani. Veliki sat u predvorju glasno je otkucao ponoć. Kraj bala.

''Sretan Božić.'', nasmiješio mi se.

Osjetila sam dodir njegovih usana na mojem obrazu i nečije beskrajno nježne ruke kako me grle. Okrenuvši se, ugledah nasmiješenu May.

''Sretan Božić!''

Osjetivši kako mi obraz i dalje gori od njegova poljupca, pomislih kako će ovo doista biti sretan Božić.