Because Harry Potter has brought us together.

utorak, 16.02.2010.

33. poglavlje

Ništa mi više nije važno,
našao sam dobar bend.

Želim samo da sviram,
da se otkačim i to je sve.
(Azra - A šta da radim)


Naredna dva tjedna Ewarnom je i dalje vladalo blagdansko raspoloženje. Izleti u Ronah bijahu češći no inače, Martha i Mick su dostigli svoj vrhunac organizirajući tulume više nego ikada, a učinilo mi se da sam par puta vidjela čak i profesora Nillesa kako se smije. Školske brige činile su mi se kao dio davne, mračne prošlosti. Brige o Samarunu, majci i svemu onome što me najvjerojatnije čeka ostavila sam po strani. Ako mi išta ide dobro, onda je to ignoriranje problema.

Snježni omotač i dalje je prekrivao dolinu Ewarna, staro granje drveća savinulo se pod debelim nanosima snijega koje kao da je izazivalo učenike na još jednu rundu grudanja. Ja sam to ipak izbjegavala u što širem luku, grozeći se hladnog snijega za vratom. Doduše, volim šetnje oko dvorca, pa sve do metlobojskog igrališta, u kojima bih osluškivala onaj zvuk koji nastaje kada nogom zagazim u gotovo zaleđen snijeg. Bila sam zahvalna na tom snijegu koji je umanjio učestale treninge. Mada su mi treninzi obično pomagali u razbistravanju misli i osjećaja, tokom praznika sam se osjećala bezbrižno i slobodno.

Gotovo da i nema boljeg osjećaja od onog koji te obuzme dok ispijaš šalicu čaja od šumskog voća ili toplu čokoladu, dok vatra u kaminu glasno pucketa i širi svoju toplinu svugdje po tvojem tijelu, a misli su ti negdje daleko. Da, doista sam uživala ove praznike i punila baterije od proteklog polugodišta. Svici pergamenata sa zadaćama koje smo trebali predati već prve sate drugog polugodišta skupljali su prašinu u ladici mojeg noćnog ormarića. Nisam imala niti najmanje želje kvariti si praznike mislima o školi, iako sam bila savršeno svjesna da to nije dobar odabir.

Mia je slijedila moj primjer u stopu, iako sam sumnjala u to planira li ona ikada napisati te zadaće. Kladila bih se u svoj poster hrvatske metlobojske reprezentacije da je May odavno započela sa rješavanjem dotičnih zadaća i ponavljanjem gradiva prvog polugodišta.

Ona je na Božićno jutro već u sedam – osam sati bila budna kao da se nije noć prije provela na nogama. Oprostile smo se s njom i obećale nam da će nam slati pisma barem svaka dva dana, iako smo se zapravo razdvajale na samo tri tjedna. I doista, održala je svoje obećanje.

Toga jutra za doručkom gotovo nisam pazila što jedem. Natrpala sam si tanjur prvim što mi se našlo pod rukom i nastavila pogledom pretraživati Izmerski stol. Mick je sjedio sam sa Marthom, a ostatku njihova glasnog društva ni traga.

''Što misliš, gdje su ostali? Obično su svi zajedno za doručkom.''

''Gdje su – tko?'' Mia je bila udubljena u čitanje Dnevnog proroka.

''Ostatak Marthinog društva.'', zakolutala sam očima.''Andrea i oni.''

Unatoč mojem nastojanju izbjegavanja Markovog imena, znala sam da je Mia shvatila na koga zapravo mislim. Ali dok je okretala novine na slijedeću stranicu, prešutjela je misli koje su joj se vrlo vjerojatno vrzmale po glavi.

''Vjerojatno spavaju.''

''A, pa da.'', laknulo mi je.

Uvijek je tako bilo - nisam si željela priznati da sam zaljubljena u nekoga, ali kada bih to učinila, postala bih kao kakav pas čuvar. Tješim se time da vjerojatno svatko voli znati gdje mu je voljena osoba i što radi, ali iskreno, plašila sam se kakva bih postala u vezi.

Snažan ugriz meni nepoznate šumske sove prenuo me iz misli. Nespretno je ispustila pismo ravno u pehar sa sokom od buneve. Nisam morala ni pogađati tko je pošiljatelj.

''Kakav vlasnik, takva sova.'', prokomentirala sam i par puta zamahnula pismom kako bi se barem malo osušilo.

Sovi sam dala ostatke slanine i rukama joj prošla kroz glatko, smeđe perje.

''May?'' upita me Mia, na što sam joj samo potvrdno klimnula glavom.

Nestrpljivo sam odmotala pismo sa onim slatkim osjećajem koji se javlja kada shvatiš da je netko izdvojio par minuta kako bi baš tebi nešto napisao.

Drage Mia i Ruta!
Nadam se da ste primile ovo pismo na vrijeme, nisam baš sigurna u ovu sovu koliko je brza. Mama ju je dobila za rođendan od prijateljice i još se privikava na nas.

Jučer je po mene došla duga, crna limuzina (Mia, to je nešto poput bezjačke zamjene za metlu) specijalno naručena od strane moje bake koja ne dopušta da se mladi naraštaji obitelji Stox voze u priprostim autima, a ja nisam ljubitelj letenja tako da metle nisu dolazile u obzir. Vozač i nije bio previše pričljiv pa sam uglavnom pisala. Vozili smo se cirka dva sata i napokon stigli. Nigdje ni S od Onoga – Koga – Se – Bojimo, živa sam i zdrava. Ali čini mi se, ne zadugo. Za sutra baka organizira svečani doček nekih velikih i važnih poslovnih ljudi. Cijela obitelj Stox na okupu. Sve mi se čini da će me baka izbaciti iz oporuke ako se pojavim u starkama, ali Ruta, ti to najbolje znaš, nikako ne mogu savladati to veliko umijeće hodanja u cipelama s visokim petama.

Ali pustimo to, kako ste vi? Kakvi su dojmovi sa bala?
Pošaljite pozdrave i medo zagrljaje Edwardu, Richardu, Marku i Starzu.

Sve vas voli

Vaša May


I tako nam se May javljala gotovo svaki dan sa sličnim temama a mi smo njoj, kao u nekoj igri frizbijem, slali informacije iz Ewarna, uz pregršt pozdrava i pusa. Čudno je to kako tek kada nas draga osoba napusti, na dulje ili kraće vrijeme, shvatimo koliko smo se zapravo naviknuli na njenu prisutnost. Isto tako, iznenadila sam se kad sam shvatila kako nas jedan komad papira može ispuniti dubokim zadovoljstvom i izmamiti osmijeh od uha do uha.